Međunarodni dan borbe protiv policijske brutalnosti i ove godine skreće pažnju na važnost zaštite ljudskih prava i neodložnu odgovornost institucija da djelotvorno spriječe i sankcionišu zloupotrebe, umjesto da ih prećutno tolerišu.
Međutim, uprkos ovoj obavezi, Crna Gora i dalje nema efikasan institucionalni odgovor na policijsku torturu, što omogućava ponavljanje ovakvih slučajeva. Istovremeno, nekažnjivost podriva povjerenje građana u institucije sistema i ugrožava same temelje vladavine prava.
Iako je prepoznata potreba za boljom koordinacijom između policije, tužilaštva i sudstva, praksa pokazuje da takva saradnja ili izostaje ili je nedovoljno djelotvorna. Kao rezultat, slučajevi policijskog zlostavljanja često ne prelaze nivo disciplinskih mjera, dok sudski postupci, čak i kada budu pokrenuti, traju godinama bez konkretnih rezultata.
Posebno zabrinjava činjenica da institucije reaguju selektivno – dok se građani brzo procesuiraju i kažnjavaju, odgovornost policijskih službenika rijetko biva jasno utvrđena. Time sistem, ne sankcionišući zlostavljanje onih koji bi trebalo da štite građane, šalje poruku da je nasilje unutar policijskih struktura prihvatljivo i nekažnjivo.
Osim izostanka sankcija, dodatno zabrinjava i način na koji profesionalna odgovornost u bezbjednosnim strukturama ostaje zanemarena. I dalje svjedočimo da policijski službenici osuđeni za zlostavljanje ne samo da ne snose posljedice, već napreduju u službi i bivaju imenovani na visoke funkcije. Ovakva praksa dodatno učvršćuje kulturu nekažnjivosti i šalje poruku da čak ni najteži prekršaji u službi nijesu prepreka za karijerni napredak.
Još jedan od ključnih problema u borbi protiv policijske torture u Crnoj Gori jeste dugotrajnost sudskih postupaka i neefikasnost kaznene politike. Iako su određeni slučajevi policijskog zlostavljanja stigli pred sud, pravosudni procesi traju godinama, iscrpljujući žrtve i obesmišljavajući ostvarenje pravde. U tom kontekstu, već naredne sedmice očekuju se presude u predmetima koji se odnose na navode o policijskom nasilju tokom istraga, što će biti važan test za pravosudni sistem i njegovu sposobnost da odgovori na ovakve slučajeve.
Međutim, i pored brojnih izazova u borbi protiv policijske torture, određeni koraci ka unapređenju institucionalnog odgovora su preduzeti.
Naime, u toku 2024. godine, Vrhovni državni tužilac dostavio je svim tužilaštvima obavezujuća uputstva za postupanje u slučajevima torture. Ona između ostalog nalažu snimanje saslušanja osumnjičenih i obavezu ljekara da dokumentuju i fotografišu povrede, čime se jača transparentnost i efikasnost istraga. Ove mjere predstavljaju iskorak u procesuiranju slučajeva torture, ali njihova stvarna djelotvornost zavisi od dosljedne primjene i odlučnosti institucija da ih sprovedu bez izuzetaka.
Još jedan značajan korak ka jačanju zaštite žrtava torture napravljen je krajem prošle godine izmjenama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, čime su one konačno stekle pravo na besplatnu pravnu podršku. Ipak, važno naglasiti da, za vrijeme dok ovo pravo nije bilo dostupno žrtvama, policijski službenici, prema Zakonu o unutrašnjim poslovima, imali osiguranu besplatnu pravnu pomoć u postupcima vezanim za upotrebu sredstava prinude. Ovim izmjenama konačno je uspostavljena ravnoteža i omogućeno žrtvama torture da ostvare jednaku podršku u pravnim procesima.
Pitanje zaštite od torture i efikasnog procesuiranja policijskog zlostavljanja značajno je i za evropske integracije Crne Gore, s obzirom na to da EU kontinuirano upozorava na problem nekažnjivosti u bezbjednosnim strukturama.
U tom kontekstu, najavljena posjeta Komiteta Savjeta Evrope za sprečavanje torture (CPT) 2025. godine predstavlja važnu priliku za procjenu napretka i dodatni podsticaj reformama.
Borba protiv policijske torture mora se pretočiti u konkretne mjere koje će osigurati odgovornost institucija i zaštitu građana. Nadležni organi moraju pokazati odlučnost u primjeni zakona, procesuiranju odgovornih i konačnom prekidu kulture nekažnjivosti.
Milan Radović,
programski direktor Građanske alijanse
