Vijest da Miloš Medenica nije zatečen na kućnoj adresi i da je u bjekstvu još jednom je aktuelizovala pitanja o funkcionisanju sistema i institucionalnoj odgovornosti. Po ko zna koji put, o preventivnim mjerama govori se u momentu kada je posljedica već uveliko nastupila, iako je u konkretnom slučaju ovakav ishod morao biti spriječen pravovremenim i dosljednim postupanjem.
Građanska alijansa podsjeća da je riječ o predmetu koji je bio pod snažnim interesovanjem javnosti i koji je zahtijevao pojačanu pažnju i koordinaciju nadležnih organa, pa i u dijelu kontrole optuženog lica kojem je Istražni zatvor zamijenjen boravkom u kućnom pritvoru. Posebno imajući u vidu prethodna iskustva, tj. propuste u slučajevima kada su lica kojima je određena mjera zabrane napuštanja stana izvršila najteža krivična djela.
Institucionalna zrelost, preuzimanje odgovornosti i ozbiljna analiza postupanja nadležnih organa, kako bi se spriječilo ponavljanje sličnih propusta u budućnosti, preduslov je za vraćanje povjerenja građana/ki, koji od države zahtijevaju da im garantuje bezbjednost i pravnu sigurnost.
Međutim, umjesto odgovornosti traži se alibi u zakonskom rješenju koje nije dobilo većinu u plenumu – jer za njega osim opozicije nije glasao ni dio vladajuće većine, napada se civilni sektor koji se bavi ljudskim pravima i indirektno optužuje da je pomogao osuđeniku da nestane. Upravo su predstavnici civilnog sektora upozoravali, apelovali na prevenciju, pozivali na javni dijalog, iznosili brojne stavove i preporuke.
Očigledno, nije došlo do promjena koje bi omogućile efikasno funkcionisanje sistema. Mnogobrojni slučajevi u kojima je izostala pravovremena reakcija jasno upućuju na adresu koja javnosti mora pružiti adekvatne odgovore i snositi posljedice svog (ne)postupanja.
Politička demagogija i partijski dogovori moraju ustupiti mjesto profesionalnom i odgovornom pristupu u svakom pojedinačnom slučaju, kako bi se pokušalo povratiti narušeno povjerenje građana u institucije sistema.
