Žene u politici i dalje se suočavaju sa patrijarhalnim stavovima i rodnim stereotipima, koji u savremenom društvu sve češće dobijaju novu formu kroz digitalno nasilje i mizogini diskurs usmjeren prema političarkama, što predstavlja rastuću barijeru, posebno za mlađe žene, koje razmatraju ulazak u politiku.
Iako su u prethodnom periodu napravljeni značajni zakonski pomaci u pravcu povećanja zastupljenosti žena u politici, rodnu ravnopravnost ne treba posmatrati isključivo kroz formalnu zastupljenost, već prije svega kao pitanje stvarnog uticaja, moći odlučivanja i mogućnosti političkog napredovanja. S tim u vezi zabrinjavaju nalazi našeg istraživanja o učešću žena u lokalnoj politici u Crnoj Gori, sprovedenog u novembru 2025. godine, koji su ukazali da političarke često percipiraju da su žene prisutne u partijskim strukturama, ali ne uvijek i u krugovima u kojima se donose ključne političke odluke. Ovakvi nalazi ukazuju na jaz između formalnih mehanizama rodne ravnopravnosti i stvarnih odnosa moći unutar političkih partija, dok se istovremeno u javnom prostoru pojavljuju i nove prepreke političkom angažmanu žena.
Digitalno nasilje nad ženama u politici postaje sve vidljiviji oblik političkog pritiska i pokušaja njihove diskreditacije. Patrijarhalni narativi koji su žene nekada gurali izvan javnog života danas se sve češće reprodukuju kroz digitalni prostor u vidu mizoginih komentara, omalovažavanja i javnog targetiranja političarki.
Posebno zabrinjava činjenica da su, na osnovu zahtjeva za slobodan pristup informacijama koje smo uputili sudovima, tužilaštvu i Upravi policije radi pribavljanja podataka o prijavama i postupcima koji se odnose na govor mržnje prema ženama u politici, odnosno krivična djela izvršena iz mržnje ili diskriminacije zasnovane na polu, rodu ili političkom djelovanju žena, ove institucije navele da ne raspolažu evidencijom takvih slučajeva. To ukazuje da se napadi koji su vidljivi u javnom prostoru očigledno ne evidentiraju kao posebna kategorija rodno zasnovanog nasilja nad političarkama u javnom prostoru, već se u praksi često kvalifikuju kao prekršaji ili druga djela nižeg stepena odgovornosti, što doprinosi njihovoj institucionalnoj nevidljivosti.
Povećanje kvota na 40% u Vladi, na izbornim listama i u odborima državnih preduzeća predstavlja važan pomak ka formalnoj ravnopravnosti, ali kvote same po sebi ne mogu promijeniti političku kulturu niti obezbijediti stvarnu jednakost. Rodna ravnopravnost ne mjeri se samo brojem žena u politici, već njihovim stvarnim uticajem, mogućnošću napredovanja i bezbjednošću u javnom prostoru. Učešće u političkom životu predstavlja fundamentalno demokratsko pravo učešća u javnom životu, zbog čega nijedna žena ne bi smjela biti obeshrabrena da se politički angažuje zbog stereotipa, digitalnog nasilja ili izostanka institucionalne zaštite.
