Tri decenije nakon što je Crna Gora proglašena ekološkom državom, građani i dalje vjeruju u tu ideju, ali su razočarani njenom primjenom, što pokazuje da koncept ekološke države postoji više na papiru nego u životu građana.
Da bi ta ideja konačno postala stvarnost, potrebna je istinska posvećenost i institucija i građana od najvišeg nivoa vlasti do svake lokalne zajednice.
Umjesto slike zelene države, Crna Gora danas, poslije više od 30 godina od proglašenja prve ekološke države na Žabljaku, šalje sliku preko 330 nelegalnih deponija, smeća na ulicama, plastike pored magistrala i riječnih korita zatrpanih kesama i otpadom. Iako je 1991. to bio istorijski čin koji je građanima ulio nadu da će prirodna bogatstva naše zemlje biti trajno zaštićena, održivi razvoj nikada nije postao strateški pravac društva.
Država se, umjesto da živi koncept ekološke države, zadovoljava time što ga čuva samo u Ustavu i zvaničnim dokumentima. Nedostatak ulaganja i posvećenosti učinio je da zelene politike ostanu uglavnom mrtvo slovo na papiru.
Reciklaža plastike jedva da prelazi 0,5%, iako je obaveza bila 30%. Infrastruktura za tretman otpadnih voda postoji samo u tragovima.
Građani već decenijama poručuju da priroda ne smije biti žrtva profita, ali svakodnevni život pokazuje suprotnu sliku. Dok Podgorica još čeka rješenje problema kolektora za otpadne vode, u mnogim opštinama na sjeveru ljudi se suočavaju sa zagađenim izvorima i neuređenim deponijama. Ekološka država ne može se graditi parcijalno, svaka sredina mora imati jednaku pažnju i podršku.
Ekološka država podrazumijeva i energetsku tranziciju, prelazak na obnovljive izvore energije, što je obaveza koju Crna Gora ima i prema prirodi i prema budućim generacijama, ali i prema evropskom putu kroz Poglavlje 27.