Prema optužnici, u maju 1992. godine sprovedeno je nezakonito hapšenje građana Bosne i Hercegovine koji su zatim isporučeni njima neprijateljskim oružanim snagama Srba u BiH i nakon toga likvidirani. U istom dokumentu navedeno je da su deportacije izvršene po naredbi Pavla Bulatovića, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova. Na osnovu saznanja, najmanje 66 muslimanskih izbjeglica je uhapšeno i deportovano.

Za ratni zločin deportacije bosanskih izbjeglica sa teritorije Crne Gore u toku 1992. godine, optuženi su bili B.B, S.G, M.Š, B.S, B.B, M.M, R.R, D.B. i M.I. Svi su pravosnažno oslobođeni. Presudom od 29. marta 2011. godine svi optuženi oslobođeni su zbog toga što, kako se navodi u presudi, nijesu mogli da počine ratni zločin protiv civilnog stanovništva, jer sukob u BiH nije bio međunarodnog karaktera.

Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore uložilo je 15. juna 2011. godine žalbu na oslobađajuću presudu optuženima u slučaju ratnog zločina deportacija i zatražilo ukidanje takve odluke. U Višem sudu u Podgorici 24. oktobra 2012. godine završeno je ponovno suđenje devetorici bivših pripadnika crnogorske policije. Viši sud u Podgorici ponovo je 22. novembra 2012. godine oslobodio sve optužene policijske službenike.

Odgovornost države i njen rad u procesuiranju slučaja „Deportacija” je ogromna jer je ovaj zločin izvršen uz konsultaciju sa tužilaštvom, koje je kasnilo sa istragom i tek nakon 13 godina procesuiralo ovaj ratni zločin. Tokom postupka odnos tužilaštva se može opisati kao neaktivan jer nije predlagalo materijalne dokaze a sa druge strane ignorisani su javno objavljeni dokazi, dok su se prijedlozi tužilaštva odnosili i na to da se saslušaju stradale žrtve. Ne treba zaboraviti da su optužnicom bili obuhvaćeni samo najniži u lancu odgovornosti.

S poštovanjem,

Milan Radović
Koordinator programa za ljudska prava