Nekada uspješna sportiskinja i studentkinja, a danas izvršna direktorica NVO „Artemida“, Marija OBRADOVIĆ u svijet droge ušla je prije 20 godina. Otkriva da je počela da eksperimentiše sa drogom tokom veze sa muškarcem koji je bio korisnik ali i prodavac. Nakon sagledavanja svog života i grešaka koje je učinili želi da doprinese borbi protiv zavisnosti žena ali i njihove dikriminacije. Dok se bori protiv posledica višegodišnjeg korišćenja droga ujedno se priprema i za trenutak kada će upoznati svoje dijete koga je morala da se odrekne kako bi mu pružila budućnost koju ona nije imala i mogla obezbijedi.
MIJOVIĆ: Sa koliko godina ste počeli da zloupotrebljavate droge i koji su bili uzroci za to, kad stvari sagledate sa ove distance?
OBRADOVIĆ: Moje eksperimentisanje sa drogom počelo je zajedno sa mojom vezom sa muškarcem koji se drogirao, a kasnije i prodavao drogu. Tada sam imala 20 godina. Do tada sam bila uspješna sportistkinja, trenirala rukomet i studirala. Nikad nisam ni sanjala da meni može da se desi to što mi se desilo. U to vrijeme se malo znalo o drogama, o uticaju na psihofizičko zdravlje čovjeka. Sa roditeljima o tome nikad nisam pričala, a i o drugim stvarima smo malo ili uopšte nismo pričali. Moja porodica je od početka znala, ali nijesu htjeli da znaju, da priznaju. Heroin je meni bio bijeg od realnosti, on mi je donosio sve ono što mi je falilo – ljubav, toplinu, pripadanje, smirenost, jednostavno, ispunjavao je ogromnu prazninu koju nisam mogla da definišem. Heroin je postao moja najveća ljubav.
MIJOVIĆ: Kako ste se osjećali kada ste shvatili da ste “navučeni”? O čemu ste tada najviše razmišljali?
OBRADOVIĆ: Prvu krizu nisam prepoznala uopšte. Mislila sam da me uhvatio grip. Sve kosti u tijelu su me boljele, ježila sam se, bilo mi je hladno, pa vruće. Pozvala sam jednog prijatelja i on mi je kroz smijeh rekao da pozovem tadašnjeg momka da mi donese heroin. Čim sam uzela heroin, sve je prestalo. Tada sam bila svjesna da sam se “navukla”. Svašta mi je prolazilo kroz glavu tada, ali osjećaj koji je heroin izazivao u meni je bio jači od svih tih razmišljanja i strahova. Na kraju, ja sam imala momka za kojeg sam mislila da me voli i u njemu vidjela zaštitu od svega lošeg što bi moglo da mi se desi.
MIJOVIĆ: Da li smatrate da se razlikuje period drogiranja kod muškaraca i žena?
OBRADOVIĆ: Razlikuje se po tome što su žene po svojoj fizičkoj građi neotpornije i drogiranje dovodi do bržeg propadanja. S druge strane, muškarci obično da bi došli do droge čine krivična djela – sitne krađe, provale, razbojništva i sl. Žene najčešće koriste svoje tijelo da bi došle do droge. To žene slomi i psihički i fizički. Jako je teško živjeti sa tim, pa i kad ste u aktivnoj fazi drogiranja. U momentima kad vam je potrebna droga ne razmišljate ni o čemu drugom bez kako da stignete do nje. To je jače od svih principa, vrijednosti i svega što znate.
MIJOVIĆ: Da li Vas je period drogiranja obilježio za cijeli život?
OBRADOVIĆ: Smatram da je tih 15 godina drogiranja ožiljak za cijeli moj život. Sad mogu da se suočim sa samom sobom iako je i to najčešće jako teško, mogu da sagledam šta sam sve uradila, mogu da uvidim kakvi su bili postupci drugih ljudi prema meni. Sad je sve jasno. Uradila sam mnogo loših stvari zbog kojih se kajem, uništila svoje zdravlje (sedam operacija na kostima, odstranjivanje mesa zahvaćenog sepsom, ugradnja vještačkog kuka), pored mene je umrla žena sa kojom sam dijelila stan. Ne znam ništa o svom djetetu koje je odvedeno u Dom za nezbrinutu djecu i usvojeno, a to je nešto što me najviše boli, iako je vjerovatno u porodici koja ga je željela, za razliku od mene u tom periodu. Bitno mi je samo da je njemu dobro i da ima nekog da ga voli. Rekli su mi da se djeca kad napune 18 godina obično odluče da potraže svoje biološke roditelje, da saznaju ko ih je donio na svijet. Ja se spremam i čekam taj dan. Ono što je bilo ja ne mogu da promijenim, ali mislim da svako zaslužuje oproštaj i drugu šansu u životu.
MIJOVIĆ: Da li je javnost Crne Gore upoznata sa svijetom droge i drogiranja i svim onim negativnim što taj svijet sa sobom nosi?
OBRADOVIĆ: Uz pomoć NVO “4 Life” žene sa istorijom korišćenja droga osnovale su nevladinu organizaciju koja se isključivo bavi pitanjima ženske zavisnosti i pitanjima diskriminacije, ljudskih prava i zdravlja žena aktivnih korisnica droga, kao i žena koje su u bračnim ili partnerskim odnosima sa osobama koje koriste ili su koristile droge. NVO “Artemida” je već pokrenula nekoliko značajnih akcija, a jedna od njih je i izdavanje knjige “U svijetu droge i prostitucije”, koja će se sastojati od svjedočanstava aktivnih i bivših korisnica droga. Knjiga ima za cilj da prikaže onu stranu Crne Gore za koju većina njenih stanovnika i stanovnica i ne zna da postoji, da prikaže onu stranu Podgorice koja živi kada njeni stanovnici spavaju, onu stranu Podgorice od koje se najčešće okreće glava. Imena i prezimena ljudi, klijenata neće biti objavljivana, ali se ja nadam da će se svi “ugledni” ljudi prepoznati u redovima ove knjige. Znate, nije sve onako kako izgleda na površini. Veliki broj ljudi je izopačen a u zajednici su izuzetno cijenjeni, ali zato ja i meni slične žene treba da nosimo pečat i budemo pod stalnom stigmom zbog toga što smo bile bolesne i nismo mogle same da se izvučemo iz zavisnosti.
MIJOVIĆ: Po Vašem mišljenju, da li javnost u Crnoj Gori zna, koliko ljudi je umrlo od posljedica drogiranja?
OBRADOVIĆ: Često porodice ne žele da se zna da je njihov član umro od posljedica drogiranja. Žena koja je umrla pored mene, umrla je sjedeći, od upale pluća koja nije liječena. A Hitna pomoć je bila kod nje dva sata prije nego što je umrla. Rekli su da popije nešto toplo i ostavili je tu. Otpila je gutljaj supe i zatvorila oči. Poslije 15 minuta su došli da konstatuju smrt. U zadnje dvije godine 14 ljudi koje sam ja poznavala je umrlo od droge. Najteže mi je kad vidim čitulju tek kad neko od osoba koje su se drogirale bude sahranjen. Porodice ne žele da se zna. Vjerovatno je broj osoba koje su umrle usljed posljedica drogiranja i veći.
MIJOVIĆ: Da li trpite zbog postupaka iz prošlosti iako se već dvije godine ne drogirate?
OBRADOVIĆ: Proglašena za osobu sa invaliditetom. Svakodnevno trpim bolove dok čekam operaciju vilice, jer usta mogu da otvorim samo 1cm. Živim sama. Podršku i pomoć mi pružaju ljudi iz “4 Life”. Teško se privikavam na sredinu, na novonastalu situaciju. Zamislite kao da se neko probudio iz kome poslije 15 godina. Bukvalno učim sve ispočetka. Nailazim na osudu jer sam spremna da javno pričam o svemu što sam uradila. Uprkos svemu tome ja sam neko ko se ne predaje. Nastaviću dalje da gradim svoj život, sada na zdravim osnovama, da radim stvari koje su korisne i da budem opomena i očiti primjer svima koji pomisle da uzmu drogu ili se već drogiraju. Ja sam im ogledni primjer svega najgoreg što čovjek uradi sebi dok se drogira, da sam uspjela da “probijem dno dna”.
MIJOVIĆ: Što bi poručili ljudima koji su trenutno u aktivnoj fazi drogiranja?
OBRADOVIĆ: Ja sam preko svog angažmana u svakodnevnom kontaktu sa ljudima koji se drogiraju. Pokušavam da ih ohrabrim i motivišem da počnu da se liječe, da prestanu. Rečenica koju stalno ponavljam, a naročito mladim ljudima koji su tek ušli u problem zavisnosti jeste da ne urade stvari sa kojima kasnije neće moći da žive. Tokom dugogodišnjeg drogiranja svi uradimo takve stvari, ali mali broj nas je spreman da bude trijezan, svjestan i spreman da nosimo taj teret. Možda je to i jedan od uzroka zašto se ljudi teško odluče da se liječe – ne mogu da žive sami sa sobom i sopstvenim slikama iz prošlosti.
Milena MIJOVIĆ
https://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Drustvo&clanak=654613&datum=2018-07-15
Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zastupljeni u medijima“, koje medijske organizacije – 35mm i SAFRA (Radio KRŠ), sprovode u Crnoj Gori sa ciljem poboljšanja vidljivosti marginalizovanih grupa. Projekat je finansiran od ambasade Australije u Beogradu. Za sadržaj teksta isključivo je odgovoran autor/ka i on ni na koji način ne odražava stavove donatora i organizacija koje sprovode projekat.
