Nažalost, svjedoci smo toga da je nasilje u školama veoma prisutno i rasporastrenjeno, te da čak postaje obrazac ponašanja u društvu, pa je logično da ga kao takvog djeca i mladi prihvataju i da maltene svakodnevno čitamo ili čujemo o sličnim slučajevima nasilja.
Ovo je jedan ozbiljan sistemski problem, za koji do sada nijesmo primijetili da je obezbijeđeno adekvatno dugoročno rješenje, niti da su preduzete mjere u tom pravcu.
Ako se samo osvrnemo na nedavni period, možemo se podsjetiti skorijih slučajeva nasilja među maloljetnicima – slučaj kada je učenik osnovne škole Branko Božović poprskao biber sprejom nekoliko djece, a još jednog udario palicom po leđima. Posljednja vijest za ovaj slučaj koju smo mogli čuti jeste da je donijeta odluka da se učenik premjesti u drugu školu. Zatim smo u osnovnoj školi u Baru u osnovnoj školi “Meksiko” nedavno imali slučaj gdje su djeca slala prijeteće nacionalističke poruke u viber prepisci, a zatim i donosila hladno oružje u školu radi fizičkog obračuna. Ni ovdje nam nije poznat epilog događaja, niti kako su uprava škole i nadležno ministarstvo i organi riješili ovo pitanje. Prisjetimo se i da smo tokom prethodne školske godine svjedočili tome da je maloljetnik ucjenjivao djevojčicu zbog njenih fotografija u osnovnoj školi “Štampar Makarije” u Podgorici, gdje je, kako se navodi, zbog neadekvatne reakcije uprave škole i nadležnih organa, otac djevojčice sam preuzeo stvari u svoje ruke i pokušao da se obračuna sa maloljetnikom koji je ucjenjivao. Napominjemo da je ovdje navedeno samo par izdvojenih slučajeva i da se u svima radi o maloljetnim licima, što predstavlja dodatnu zabrinutost.
Prateći sva dešavanja u Crnoj Gori, možemo reći da gotovo nema škole gdje nema slučajeva vršnjačkog nasilja. Razlikuju se naravno u tome da je negdje zabilježeno više, a negdje manje slučajeva, a u zavisnosti od veličine grada u kojem se škola nalazi.
Ipak, prema infomacijama kojima raspolažemo, ne vidimo jasnu kaznenu politiku kojom se rješavaju svi ovi i mnogi drugi slučajevi. Zato ovim putem pozivamo i medije da isprate i traže do kraja odgovore na pitanja kako su riješeni navedeni slučajevi, da ne bismo, kao do sada imali situacije da se o njima govori i piše par dana i da se maltene time sve i završava.
S obzirom da više različitih ministarstava treba da se uključi u rješavanje problema u okviru svojih nadležnosti, za njegovo rješavanje neophodna je međuinstitucionalna komunikacija i saradnja. Svakako, treba potražiti odgovore i u strateškim dokumentima Vlade Crne Gore, sa jasno definisianim akcionim planom i mjerama koje treba realizovati kratkoročno, srednjeročno i dugoročno.
Ono što predlažemo kao najhitniju mjeru, jeste da se barem po jedan policijski službenik rasporedi u obje smjene u osnovnim i srednjim školama, koji će boraviti u školskom dvorištu ili školskom hodniku. Problem predstavlja to da po Zakonu o unutrašnjim poslovima ne postoji odredba kojom se eksplicitno policijski službenici obavezuju da borave u školama, pa njihovo prisustvo zavisi od dobre volje menadžmenta ili Uprave policije. Praksa prisustva policajaca u školama se pokazala kao dobra, ali je prekinuta, a kao obrazloženje smo dobili da nema dovoljno policijskih službenika. Zato je logično pitati kako će se strateški ovaj problem riješiti, ne samo po pitanju eventualnog obezbjeđivanja policijskih službenika koji bi obilazili škole, već i za samo funkcionisanje Uprave policije.
U vezi sa navedenim problemom, skrećemo pažnju i na aktuelnu najavu štrajka prosvjetara gdje, u situaciji u kojoj se nalazimo, ne bi nikako bilo dobro da se situacija rješava preko toga da djeca ne idu u školu, pa apelujemo na Vladu i prosvjetne radnike da dođu do dogovora kako bi se ovom problemu dala dodatna pažnja svih u sistemu, učenici bili u školi i kako ne bi trpio vaspitno obrazovni rad.
Kao što je i navedeno, problem nasilja među mladima i maloljetnicima zahtijeva sistemski pristup, da se država posveti i pitanju funkcionisanja porodice, u kojima su često djeca prepuštena sama sebi, a što je sigurno jedan od uzroka problema sa kojima se danas suočavamo.
