Dok Crna Gora privodi kraju pregovore sa EU, mjesto stradanja porodice Klapuh, kao i druga mjesta ratnih zločina, i dalje su bez obilježja i bez punog pravnog i društvenog epiloga.
Navršavaju se 34 godine od ubistva Hasana, Feride i Sene Klapuh, bošnjačke porodice iz Foče, koju su 6. jula 1992. godine na mostu „Obrada Cicmila“ u Plužinama ubili pripadnici odreda „Dragan Nikolić“ Vojske Republike Srpske. Iako je ovaj zločin još 1996. godine postao prvi pravosnažno presuđeni ratni zločin protiv civilnog stanovništva u Crnoj Gori, kaznu je odslužilo samo licez osuđen zbog neprijavljivanja krivičnog djela i izvršilaca.
Hasan Klapuh, njegova supruga Ferida i kćerka Sena napustili su Foču pokušavajući da pronađu utočište u Crnoj Gori. Umjesto sigurnosti, dočekala ih je smrt. Nakon obećanja da će biti bezbjedno prevezeni preko granice, pripadnici odreda „Dragan Nikolić“ odveli su ih do mosta u Plužinama, gdje su ih ubili i bacili u kanjon rijeke Pive.
Viši sud u Podgorici je 1996. godine ovaj slučaj pravosnažno kvalifikovao kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Janko Janjić, Radomir Kovač, Zoran Simović i Zoran Vuković osuđeni su na po 20 godina zatvora, dok je njihov pomagač Vidoje Golubić osuđen na osam mjeseci zatvora zbog neprijavljivanja krivičnog djela i izvršilaca. Jedino je Golubić izdržao izrečenu kaznu.
Poslije više od tri decenije napravljen je pomak u rasvjetljavanju sudbine porodice Klapuh. Vladina Komisija za nestala lica saopštila je da je DNK analizom preliminarno potvrđen identitet posmrtnih ostataka Feride i Sene Klapuh, pronađenih u Nikšiću. Potraga za posmrtnim ostacima Hasana Klapuha i dalje traje.
Iako je riječ o prvom pravosnažno presuđenom ratnom zločinu u Crnoj Gori, na mostu „Obrada Cicmila“ ni danas ne postoji spomen-obilježje koje bi podsjećalo na ubijenu porodicu. Zato ponovo pozivamo nadležne institucije da, u skladu sa zakonom, postave memorijalnu ploču na mjestu zločina.
Evropska komisija u kontinuitetu ukazuje da procesuiranje ratnih zločina, borba protiv nekažnjivosti, poštovanje prava žrtava i rješavanje sudbine nestalih predstavljaju važan dio mjerila u okviru Poglavlja 23, koje se odnosi na vladavinu prava i temeljna prava.
Mjesta stradanja i dalje su bez obilježja, a ratni zločini iz devedesetih gotovo da nijesu dio obrazovnog sistema. Zbog toga je važno da institucije njeguju kulturu sjećanja zasnovanu na sudski utvrđenim činjenicama i obezbijede dostojanstveno obilježavanje mjesta na kojima su stradali civili.
