Unesite ključnu riječ

SPORAZUM O PRIZNANJU KRIVICE

U posljednje vrijeme, svjedoci smo različitih interpretacija ovog pravnog instituta, pa stoga želimo da javnosti ukažemo na nekoliko aspekata primjene ovog Sporazuma.

Najbitniji aspekat koji se želi postići ovim institutom je da okrivljeni u potpunosti priznaje krivično djelo za koje se tereti, odnosno priznaje jedno ili više krivičnih djela učinjenih u sticaju koja su predmet optužbe. Drugi aspekat jeste skraćenje sudskog postupka, čime se žele smanjiti troškovi i povećati efikasnost. Veoma je bitno da se institut smije primijeniti onda kada okrivljeni sarađuje sa istražnim organima u tekućim istragama, kada pokazuje kajanje za učinjeno djelo i preduzima korektivne radnje, kako se ne bi kriminalno ponašanje ponavljalo. Tužilac, ali i odbrana, imaju pravo da predlože Sporazum o priznanju krivice nakon što je tužilac prikupio dokaze u skladu sa ZKP-om. Predmetom Sporazuma, osim potpunog priznanja krivice, obije strane se saglašavaju i o visini kazne i drugim krivičnim sankcijama koje će okrivljenom biti izrečene u skladu sa odredbama Krivičnog zakonika. Takođe, ukoliko sud u potpunosti prihvati Sporazum, stranke se odriču prava na žalbu protiv odluke suda donesene na osnovu Sporazuma o priznanju. Sporazum o priznanju krivice sadrži i obavezu okrivljenog da u određenom roku vrati imovinsku korist stečenu izvršenjem krivičnog djela, kao i predmete koji se po Krivičnom zakoniku imaju oduzeti. Da li će tužilac pristati na predlog odbrane da pregovara o Sporazumu o priznanju krivice zavisi od više faktora. Prije svega, visina zaprijećene kazne, hijerarhijska uloga okrivljenog u predmetima kriminalne organizacije i slično. Ono što stvara zabunu jeste da se nagodbom određuje novčani iznos za plaćanje kazne, ali ne i odštete. Odštetni zahtjev i dalje stoji jer bi trebalo da ga pokrene oštećena strana. Problem je to što se taj aspekt zanemaruje i tim povodom Vlada i opštine moraju biti mnogo agilnije.

Naglašavamo da prilikom odlučivanja, sud posebno mora da vodi računa o članu 302. ZKP-a, u kom je navedeno da je Sporazum u skladu sa interesima pravičnosti, a sankcija odgovara svrsi izricanja krivičnih sankcija. Ukoliko nije ispunjen jedan ili više uslova iz ovog člana, Sud mora da donese rješenje kojim se Sporazum o priznanju krivice odbija. Stoga, sudska verifikacija Sporazuma zahtijeva pažnju ukupne javnosti, kako bi se izbjegle eventualne zloupotrebe, na koje se obično sumnja u slučajevima kada je visina dogovorene kazne preniska.

Aktuelni predmeti su u javnosti sa pravom postavili pitanje pravičnosti i zakonitosti. U predmetima organizovanog kriminala jako je važno da paralelno sa istragama tužilac podnese i predlog za privremeno oduzimaje imovine, odnosno vođenje finansijske istrage o porijeklu imovine i novca. Na ovaj način spriječilo bi se da okrivljena lica ne dođu teorijski u situaciju da od nezakonito stečene imovine plate svoju kaznu, čime dolazimo do drugog dijela svrhe kazne, a to je prevencija da druga lica ne čine slična krivična djela. Naprotiv, podstiču se na vršenje krivičnih djela pa bi suštinski, Sporazum u očima običnog građanina mogao bio prepoznat ne kao kazna već nagrada. Svi značajniji eksperti iz oblasti organizovanog kriminala saglasni su da nijedna kazna ne utiče na lica koja su dio organizovane kriminalne grupe, već oduzimanje njihove finansijske moći.

Za javnost je veoma bitno i da zna, da primjena ovog instituta omogućava tužilaštvu da obradi veći broj predmeta, tj. da veći broj počionica krivičnih djela bude obuhvaćen. Na ovaj način se skraćuje postupak, a tužilaštvu, imajući u vidu da su resursi sistemski ograničeni i određen broj tužioca nestručan, se omogućavaju aktivnosti na većem broju premeta, naroćito za one koji to umiju, smiju i žele.

Sporazum o priznanju krivice ima svoje prednosti i mane. U SAD-u gdje se i najviše koristi i završava najveći broj predmeta, prepoznat je kao alat u rukama bogatih. “Ko ima para platiće, ko nema ležaće u zatvoru”. Međutim, upravo pravičnost ne smije da dozvoli da u predmetima organizovanog kriminala vodeći u toj strukturi prođu „nekažnjivo”.

Smatramo da ovaj institut treba izbjegavati u predmetima organizovanog kriminala i korupcije, osim ako tužilac nema jak predmet ili su okrivljeni pomogli u rješavanju ozbiljnijih premeta ili skupljanju dokaza protiv organizatora kriminalnih grupa. Ukoliko je to bio odlučujući motiv tužilaštva u aktuelnim premetima, to treba javno da saopšte, jer u suprotnom imamo ovako negativne reakcije javnosti na visinu kazni koje su predložene. Tužilaštvo bi, naprotiv, u slučajevima visoke korupcije, trebalo da ide do kraja, jer upravo takvi slučajevi djeluju preventivno na sve ostale i smanjuju nivo korupcije i organizovanog kriminala u društvo, dok niske kazne za djela za koja postoji dovoljno dokaza, djeluju suprotno – motivišu počinioce na ova krivična djela.

Zoran Vujičić
Koordinator programa vladavine prava u GA