Unesite ključnu riječ

SAOPŠTENJE O NEZAVISNOSTI SUDSTVA KROZ PRESUDE VRHOVNOG SUDA

SAOPŠTENJE O NEZAVISNOSTI SUDSTVA KROZ PRESUDE VRHOVNOG SUDA

Kroz nekoliko konkretnih primjera, želimo da ukažemo na argumente koji ukazuju na ozbiljnost ovog problema. Naša namjera nije da se upuštamo u komentarisanje ili analizu sudskih presuda i procesa, kao ni da spekulišemo da li su one u skladu sa zakonom ili ne, već da već da na konkretnim primjerima ukažemo na indikativan istovjetan obrazac sudskog odlučivanja, kada je na jedna od strana postupka izvršna vlast, država ili osobe bliske njima.

Prvi primjer na koji ukazujemo je odlučivanje po tužbama zaposlenih u Glavnom gradu. Zaposleni u Glavnom gradu (njih preko stotinu) podnijeli su tužbu protiv Glavnog grada kao poslodavca koji je isplaćivao zarade suprotno Zakonu o državnim službenicima i namještenicima, na način da im je umanjio koeficijent kako bi zarade bile manje. Usvajanjem izmjena Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaradama državnih službenika i namještenika (Sl.list br.17/2007) povećava se koeficijent za platne razrede, ali Glavni grad, najvećem broju radnika, nije donio rješenje o visini koeficijenta za isplatu zarada po novom Zakonu već je nastavio da vrši isplatu zarada po definisanim koeficijentima u starom Zakonu. Indikativno u ovom slučaju je to što je nekoliko radnika uspjelo pred sudom da dobije razliku za umanjene plate onda je Vrhovni sud donio načelni pravni stav Su I 23-2/15 od 19.03.2015. godine kojim zaustavlja dotadašnju praksu. Vrhovni sud u Načelnom pravnom stavu kaže da zaposleni kojima je koeficijent za zaradu određen rješenjem o postavljenju nema pravo na razliku zarade koja bi mu pripala za to radno mjesto po koeficijentu određenom Zakonom o zaradama državnih službenika i namještenika, ako predhodno nije kod nadležnog organa pobijao rješenja o postavljenju u dijelu kojim je određena zarada. Glavni grad, najvećem broju zaposlenih nije nikada ni donio rješenje o visini koeficijenta za isplatu zarada pa isti nijesu ni mogli pobijati rješenje kod nadležnog organa. Sva sudska praksa je ranije govorila da nije uslov da se zaposleni obraća bilo kakvim zahtjevom poslodavcu za pravo koje mu po Zakonu pripada. Prije svega treba naglasiti da je Načelni pravni stav Vrhovnog suda Crne Gore od 19.03.2015 godine donijet sa ciljem da po njemu postupaju, odnosno da ga primjenjuju nižestepeni sudovi. Međutim, sudovi ne primjenjuju predmetni stav onako kako glasi već ga koriste kao paravan za odbijanje tužbenih zahtjeva, odnosno za preinačenje usvojenih tužbenih zahtjeva, nedajući nikakvo pojedinačno obrazloženje u predmetima, već samo inercijom prepisuju navode iz stava. Da li su i koliko sudovi neprincipijelni u primjeni zakona i navedenog Načelnog pravnog stava vidi se i kroz način odlučivanja. Naime, u predmetima gdje ne prelazi vrijednost spora potrebno za izjavljivanje revizije preinačavaju prvostepene presude, a tamo gdje ima uslova za reviziju ukidaju i vraćaju na ponovni postupak.

U drugom slučaju, bivši radnici “Radoja Dakića” već dugi niz godina ne uspijevaju da naplate zaostale zarade. Razlog za to je višegodišnje neizvršavanje pravosnažne sudske presude prema kojima bivša fabrika mašina na ime neizmirenih zarada radnicima duguje 27 miliona eura. Zato su odlučili da se obrate tužbom protiv države Crne Gore Evropskom sudu za ljudska prava u Stazburu, “zbog višegodišnjeg neizvršavanja pravosnažne sudske presude”.

Takođe, primjer pripadnika MUP-a koji su tužili državu zbog neisplaćivanja dnevnica za službena putovanja u inostranstvo. U ovom predmetu Osnovni sud je dosudio a Viši sud potvrdio u pojedinačnom predmetu isplatu dnevnice pojedincu da bi nakon toga i više drugih pripadnika MUP-a tužilo državu, međutim sud je takve zahtjeve odbacio kao neosnovane. Ovo se dešava u trenutku kada postaje jasno da će na taj način finansijski efekat po državu biti negativan bez obzira da li se na taj način krši zakon.

Jedan od najsvježijih primjera je kada je Vrhovni sud po reviziji zatražio od žrtava NATO intervencije iz 1999.god. da vrati pravosnažno dodijeljenih 69.000 eura. Ovaj novac je isplaćen nakon što je Osnovni sud u Podgorici presudio da država Crna Gora treba da plati ovaj iznos porodici žrtve na ime duševnih bolova zbog pogibije njihovog bliskog člana tokom NATO intrervencije u Murinu. Tu odluku je potvrdio i Viši sud u Podgorici. Nakon što je zaštitnik imovinsko-pravnih interesa države podnio zahtjev za reviziju, Vrhovni sud je preinačio odluku i odbio tužbeni zahtjev u cjelosti. Imovinskopravni zastupnik odmah je tražio i izvršenje. Osnovni sud usvaja taj zahtjev i obavještava porodicu da treba da vrati pare državi. Pravni zastupnik porodice gdin Murić je izjavio za medije ulažući žalbu da se “Na ovaj način vidi da je pravosuđe zavisno, a istovremeno je dovedena u pitanje objektivnost i samostalnost nižih sudskih instanci zbog takozvanog patronata viših sudskih instanci.”

Peti primjer je slučaj koji se pred Osnovnim sudom u Podgorici, u periodu 2011-2015. godina (do 20.04.2015.), u kome je pravosnažno okončano više stotina predmeta u kojima su pripadnici Vojske Crne Gore ostvarili pravo na isplatu naknade troškova prevoza za odlazak i povratak sa posla za vremenski period od 01.01.2010. do 06.09.2011.godine. Sve ove presude su potvrđene pred Višim sudom u Podgorici. Međutim, 20.04.2015. godine, Viši sud u Podgorici mijenja pravnu praksu i donosi presude suprotne dotadašnjim, dakle negativne, po istovjetnoj pravnoj stvari. Da li slučajno ili ne ali po informacijama koje smo dobili od sindikalne organizacije Vojske CG u tim predmetima su odlučivali sudije Vrhovnog suda koji su bili na ispomoć u Višem sudu. Ako ovome dodamo činjenicu da je Ministarstvo odbrane, zvaničnim aktom od 19.03.2015. godine, priznalo pravo zaposlenima na naknadu troškova prevoza za sporni period, i usmjerilo ih da isto mogu ostvariti preko Agencije za mirno rješavanje radnih sporova onda je potpuno evidentno i jasno da se od sudske vlasti prema zaposlenima u Vojsci, počev od 20.04.2015. godine sprovodi pravno nasilje i vrši pravna diskriminacija.

Posljednji primjer na koji ukazujemo, a imamo ih još, je slučaj u koji je vodilo preduzeće „Fab Live” protiv fudbalera Stefana Savića, člana Glavnog odbora Demokratske partije socijalista i odborničkog kanidata na lokalnim izborima u Mojkovcu, a kojim se nastavlja praksu da niži sudovi presude na jedan način, a Vrhovni sud u reviziji preinačuju odluku, i to uvijek u korist onih koji su uticajni u izvršnoj vlasti. Ugovorom o stipendiranju između „Fab Live” i Stefana Savića je ugovoreno da „Fab Live” kao “davaocu stipendije pripada 20 odsto prihoda koje stipendista ostvari prelascima iz jednog kluba u drugi i prihoda koje ostvari pružajući marketing usluge bilo kojoj firmi ili za bilo koji proizvod, za sve vrijeme aktivnog igranja fudbala. Zbog odbijanja da izvrši obavezu iz potpisanog ugovora, kompanija ga je tužila. Iako je Osnovni, a nakon toga i Viši sud presudio u korist „Fab Live”, Vrhovni sud je usvojio zahtjev za revizijom sudskog postupka, preinačio presude ova dva suda u Podgorici i utvrdio da je ništav Ugovor o stipendiranju pozivajući se na stari pravilnik bivšeg Fudbalskog saveza Srbije i Crne Gore. Zanimljivo je da je sudija u ovom predmetu, gdin Orović, po tvrdnji advokata Fab lajva bio predsjednik Arbitražnog suda FSCG od 2010-2012.godine.

Podsjećamo da je Generalna skupština Ujedinjenih nacija, u rezoluciji 40/32 i 40/146 iz 1985.god. usvojila osnovna načela nezavisnosti sudstva. Sud rešava slučajeve nepristrasno, na osnovu činjenica i u skladu sa zakonom, bez ikakvih ograničenja, nedostojnih uticaja, podsticaja, pritisaka, prijetnji ili uplitanja, posrednih ili neposrednih, bilo od koga i iz bilo kojih razloga. Upravo zamišljena kao zaštita sudija od uticaja druge dve grane vlasti i kao osnovni postulat vladavine prava, ne smije se pretvoriti u zaštitu od svake vrste odgovornosti. Podsjećamo da ključna poruka koja se Crnoj Gori nebrojeno puta ukazivala kada su u pitanju izazovi u procesu evropskih integracija, su upravo ove stvari – nezavisnost sudstva, kao osnovni postulat vladavine prava, tj. demokratske zrelosti bilo kojeg društva.

Narodna poslovica kaže „Ko ne plati na mostu, plati na ćupriji”. Slučaj bivših radnika „Radoja Dakića” u kom će Evropski sud za ljudska prava odlučivati vjerovatno će biti otvaranje pandorine kutije ali i „plaćanje na ćupriji”. No, ako se nešto brzo ne preduzme, u gore navedenim i brojnim sličnim slučajevima, plaćaćemo nakon odluka suda u Strazburu, što će voditi državu ka bankrotu zbog višestrukog uvećanja usljed obračuna kamata. Osim ovog finansijskog efekta, dodatno će se baciti mrlja na naše pravosuđe i državu u cjelini.

Ovi i brojni slični slučajevi se već sada nalaze ili će uskoro biti pred Sudom za ljudska prava u Strazburu, gdje je podsjećamo Crna Gora u samom vrhu broja predmeta po glavi stanovnika, za šta direktnu odgovornost nose najviši sudovi u zemlji.

Apelujemo na Sudski savjet, skupštinski Odbor za pravosuđe, novog ministra pravde i stručnu javnost, da ove stvari imaju u vidu u kreiranju svojih budućih aktivnosti, politika i odluka, te da zajedno sa civilnim sektorom, koordinisanim aktivnostima dovede do finalnog sazrijevanja sudskog sistema u Crnoj Gori.

Zoran Vujičić
GA, koordinator programa vladavine prava