Građanska alijansa podsjeća da se danas navršava 30 godina otkad je Srđan Aleksić dao svoj život za život sugrađanina Alena Glavovića.
Srđan Aleksić je bio Srbin iz Trebinja, koji se amaterski bavio glumom, a bio je i juniorski rekorder u plivanju u vrijeme tadašnje Jugoslavije.
Za vrijeme 1993. godine vršen je progon muslimana iz Trebinja i u tom periodu Trebinje je napustilo oko 4,5 hiljade Bošnjaka. Vojska Republike Srpske je 21. januara 1993. legitimisala osobe na trebinjskoj pijaci i kada su ustanovili da je jedna od legitimisanih osoba Bošnjak, Alen Glavović, počeli su ga maltretirati i tući. Srđan Aleksić se umiješao i pokušao da pomogne Alenu, kada su četvorica vojnika, pred prolaznicima i policajcima, kundacima pušaka pretukli Srđana. Od zadobijenih povreda, Srđan je pao u komu i preminuo nekoliko dana kasnije, tačnije 27. januara 1993. godine. Preminuo je u 26. godini života. Srđanu Aleksiću je posthumno dodijeljena Povelja Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH, dok je od strane Republike Srbije i tadašnjeg predsjednika posthumno odlikovan medaljom za hrabrost „Miloš Obilić“. Nekoliko ulica i bulevara u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Srbiji nosi njegovo ime, a izvedeno je i nekoliko predstava u njegovu čast.
Srđanovi napadači osuđeni su na po 28 mjeseci zatvora. Jedan od napadača je poginuo tokom rata, a ostali su odslužili kaznu zatvora.
Čin hrabrog Srđana Aleksića je pravi pokazatelj besmisla nacionalizma, međuetničke i međunacionalne netrpeljivosti i da su naše različitosti bogatstvo koje treba da baštinimo kroz međusobnu toleranciju, razumijevanje i uvažavanje. Ipak, tri decenije kasnije se ne možemo pohvaliti da smo puno naučili i da živimo vrijednosti za koje je Srđan Aleksić dao svoj život. U Crnoj Gori i regionu svjedočimo pokušajima revizije istorije, te veličanja i rehabilitacije presuđenih ratnih zločinaca.
Zato je danas važnije nego ikada da živimo ideologiju i vrijednosti Srđana Aleksića u vremenu narastajućih tenzija, podjela na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, govora mržnje i netrpeljivosti. Važno je i uspostaviti kulturu sjećanja kako bi i mladi naraštaji bili upoznati sa ovim djelom i kako bismo kao društvo pokazali da smo spremni da se suočimo sa prošlošću, te da se oslobodimo tereta devedesetih pod kojim još uvijek živimo.
